Herceg-Novi, Trebinje i Konavle zajednički su realizovali dvogodišnji prekogranični projekat „WATERLINK“, u cilju smanjenja gubitaka na vodovodnim mrežama. Projekat je odobren u okviru „Interreg IPA programa Hrvatska – Bosna i Hercegovina – Crna Gora 2021-2027“. Ukupna vrijednost projekta je 1 639 000 eura, od čega EU finansira 85% kroz bespovratna sredstva, a svaki partner učestvuje sa po 15%.
Uvodno izlaganje dala je izvršna direktorica doo Vodovoda i kanalizacije Herceg Novi, dr Olivera Doklestić, d.i.g.
• Naziv: WATERLINK – Smart and Innovative Management Practices for Preservation of Regional Water Quality and Supply
• Partneri: vodeći: Grad Trebinje, partneri: Vodovod i kanalizacija Herceg Novi i Općina Konavle.
• Trajanje: 15. avgust 2024. – 14. avgust 2026.
• Ukupan budžet: oko 1,64 miliona €, od čega je oko 1,39 miliona € EU sufinansiranje.
• Glavna tema: vodosnabdijevanje i smanjenje gubitaka vode, posebno kroz daljinski nadzor potrošnje, monitoring i zajednički nadzorni centar.
• Projekat se bavi problemom nestašice vode i velikih tehničkih gubitaka u ovom prekograničnom sistemu, s ciljem da se gubici smanje na oko 30%.
Dakle, 2025. i 2026. su bile ključne godine realizacije, a projekat se po planskoj dinamici završava: 14. avgusta 2026.
Poštovane dame i gospodo, uvaženi predstavnici lokalnih samouprava, vodovodnih preduzeća, projektnih partnera, kolege i prijatelji,
zadovoljstvo mi je što danas govorimo o vodi – resursu koji je istovremeno toliko svakodnevan, toliko neophodan, životno važan, izuzetno važan za turističku privredu, a ipak sve više postaje jedan od ključnih strateških resursa našeg prostora, u kojem leži i rješenje naše budućnosti u upravljanju prostorom i privredom.
Danas imamo poseban razlog da o tome govorimo, jer se pred nama nalazi iskustvo prekogranične saradnje Herceg Novog, Trebinja i Konavala kroz projekat WATERLINK, projekat koji je usmjeren upravo na ono što je jedan od najvećih problema naših vodovodnih sistema – kako sačuvati vodu koju već imamo.
Projekat WATERLINK, u okviru programa Interreg VI-A IPA Hrvatska – Bosna i Hercegovina – Crna Gora 2021–2027, povezuje Grad Trebinje kao vodećeg partnera sa Vodovodom i kanalizacijom Herceg Novi i Općinom Konavle. Vrijednost projekta je oko 1,64 miliona eura, uz 85 procenata EU finansiranja, a osnovni cilj je unapređenje upravljanja vodnim resursima i smanjenje tehničkih gubitaka kroz daljinsko praćenje potrošnje, mjerenje protoka i pritisaka, GIS bazu, monitoring centar i zajednički akcioni plan.
Ali, dozvolite mi da problem postavim nešto šire. Zašto su nam uopšte potrebni ovakvi projekti?
Zato što problem naših vodovodnih sistema nije samo u tome koliko vode imamo na izvoru. Problem je koliko vode uspijemo da dovedemo do potrošača, koliko je izgubimo na putu i koliko dobro razumijemo gdje, kada i zbog čega ta voda nestaje.
U svom istraživačkom radu o problematici gubitaka vode i principu sezonalnosti u primorskoj regiji Crne Gore bavila sam se analiziranjem upravo veza između vode, turizma, urbanizacije, kvarova, pritisaka i sezonalnosti.
Već na prvi pogled je jesno da je Boka Kotorska, odnosno cijelo Primorje do ušća Bojane u more, specifičan prostor. U analiziranju stanja proizvedene i svrsishodno potrošene vode, nemamo jednu godinu – već, praktično, s utu dva različita vodovodna sistema unutar iste godine. Imamo zimu, kada veliki dio turističkih kapaciteta miruje, kada je broj aktivnih potrošača značajno manji, kada su mnogi vodomjeri neaktivni i kada pojedini djelovi mreže mjesecima rade sa minimalnim protocima. A onda imamo ljeto, koje je karakteristično po svojim pikovima u potrebama a zapravo potrošnji vode. U nekoliko sedmica ljetnje turističke sezone dobijamo višestruko veći broj korisnika. Potrošnja raste, izvorišta dolaze do svojih minimalnih izdašnosti, aktiviraju se regionalni sistemi, povećava se protok kroz mrežu i povećava se broj operativnih intervencija.
To je ono što nazivamo principom sezonalnosti, koji je ključan u razumijevanju cjelokupne situacije, odnosno organizacije i mobilnosti na vodovodnom sistemu. I upravo zbog takvog stava gubitke vode ne možemo posmatrati samo kao jedan godišnji procenat, jer isti procenat gubitaka nema isto značenje u januaru i u avgustu. Takođe, povećana potrošnja vode odnosno uvećana faktura za potrošenju vodu nije dovoljan dokaz smanjenja tehničkih gubitaka u sistemu. Ovo znači da su gubici u funkciji vremenskih i prostornih činilaca sredine.
Ako u zimskom periodu imamo veliki procenat neprihodovane vode, kada je potrošnja mala i kada dio mreže praktično miruje, problem je ozbiljan – ali sistem još uvijek ima određeni prostor za reakciju.
U avgustu je situacija potpuno drugačija. Tada je svaki kubni metar vode važan odnosno ima snažniju ekonomsku konotaciju jer korespondira sa turostičkom privredom. Tada su lokalni vodni resursi u minimumu, potrošnja na maksimumu, mreža je maksimalno aktivna, a svaka havarija i svaki nekontrolisani gubitak direktno utiču na sigurnost vodosnabdijevanja.
Zato je moja teza jednostavna: Nije dovoljno znati koliko vode gubimo. Moramo znati kada je gubimo, gdje je gubimo, pod kojim pritiskom je gubimo i zbog čega je gubimo.
To je suština savremenog upravljanja vodovodnim sistemom.
U primorskom regionu ovaj problem dodatno komplikuje činjenica da je dominantna privredna grana turizam. U Boki Kotorskoj i na crnogorskom primorju turistička potražnja dramatično mijenja sliku potrošnje vode. U špicu sezone broj korisnika u pojedinim sredinama višestruko raste, dok se istovremeno raspoloživost lokalnih izvorišta može smanjiti.
Dakle, imamo paradoks: onda kada nam voda najviše treba, priroda nam je često daje najmanje.
I upravo tada moramo imati najefikasniji sistem. Iz tih razloga smo upravo u ovim danima avgusta pribjegli nepopularnim mjerama preusmjeravanja vode u noćnim satima da bi smanjili iscrpljivanje iz vodnog resursa Opačica, odnosno usporili opadanje nivoa u njegovim podzemnim kanalima i doveli ga na nivo održivosti da je prirodan priliv u njega jednak iscrpljivanju.
U svom istraživačkom radu navela sam podatak da raspoložive lokalne količine vode same po sebi nisu dovoljne ako se iz sistemu gubi veliki procenat proizvedene vode. Drugim riječima, pitanje nije samo kako pronaći novi izvor. Ponekad je najjeftiniji novi izvor upravo onaj koji već imamo – ali ga trenutno gubimo u mreži. To mijenja način na koji treba da razmišljamo o razvoju vodovoda. Ne možemo problem rješavati samo izgradnjom novih cjevovoda, novih rezervoara i novih izvorišta. Moramo istovremeno ulagati u poznavanje postojećeg sistema.
A poznavati sistem znači znati njegovu mrežu, njenu starost, materijale, pritiske, zone potrošnje, kvarove, vodomjere, protoke i ponašanje sistema u različitim periodima godine, i naravno pratiti parametre prirodnih uslova sredine (nosivost, otpornost na klizanje i smicanje, hemijska svojstva sredine poput kiselosti tla i td). Zato je baza podataka izuzetno važna, a sam proces upravljanja vodovodnim sistemom je komplekssno integralno upravljanje sistemom.
Analizirajući uposlenost vodomjera u Herceg Novom dolazimo do podataka da se broj neaktivnih vodomjera mijenja tokom godine. U zimskom periodu veliki broj korisnika, oko 40% praktično ne pokazuje potrošnju, dok se sa približavanjem turističke sezone slika sistema dramatično mijenja. To nije samo statistika.
To je slika prostora i njegovog sezonskog života.
Kada hiljade potrošača uđu u sistem u kratkom vremenskom periodu, mijenja se protok, mijenjaju se pritisci, povećava se broj manipulacija ventilima i povećava se opterećenje mreže. Operativnost vodovodnog sistema tradicionalno se pojačava upravo u ljetnjem periodu, kada je broj kvarova i potreba za intervencijama najveći.
Ali pitanje je: da li je to pravi pristup?
Ako kvar ostavimo da čeka zimu zato što je tada manja potrošnja i zato što je njegov uticaj prividno manji, mi možda nismo riješili problem – samo smo ga pomjerili u vrijeme kada će se ponovo pojaviti, možda sa većim posljedicama.
Vodovodni sistem nije statična građevina. On je živo tkivo grada.
On stari, mijenja se, opterećuje, širi, dobija nove potrošače, trpi promjene pritisaka i reaguje na ono što se događa u prostoru. Drugim riječima, pulsira sa gradom, u prostornom i vremenskom smislu.
Zato i kvar nije samo izolovani događaj. Kvar je informacija. Vrsta kvara, mjesto na kojem se dogodio, prečnik cijevi, materijal, pritisak u mreži, vrijeme nastanka, učestalost prethodnih kvarova – sve su to podaci koji nam govore kako sistem funkcioniše.
Ako te podatke samo evidentiramo i arhiviramo, oni ostaju istorija. Ako ih analiziramo, oni postaju alat za upravljanje.
I upravo tu vidim jednu od najvećih vrijednosti projekta WATERLINK. Projekat ne donosi samo opremu. On donosi mogućnost da se sistem mjeri, prati, modelira i razumije.
U Herceg Novom je kroz projekat predviđeno i nabavljeno 80 daljinski očitavanih mjerača protoka, koji omogućavaju praćenje protoka i pritisaka, a monitoring centar treba da omogući pregled stanja po zonama. Istovremeno se razvija GIS baza i rade hidraulički proračuni i vodni bilansi za povezano područje Herceg Novog, Trebinja i Konavala.
U Konavlima je već uspostavljena GIS baza vodovodne mreže, formirane su mjerne zone, ugrađena dodatna mjerna oprema, a kroz projekat je otvorena i savremena laboratorija za kontrolu kvaliteta vode. To znači da prelazimo sa principa:
„desio se kvar – idemo da ga popravimo“, na princip:
„vidimo promjenu u sistemu – analiziramo je prije nego što postane kvar“.
To je velika promjena u načinu razmišljanja. I još jedna stvar je važna. Herceg Novi, Trebinje i Konavle nijesu tri potpuno odvojena problema. To je prostor koji dijeli iste hidrološke, klimatske, turističke i razvojne izazove a konkretno u snabdijevanju povezan je upravo vodom rijeke Trebišnjice.
To pokazuje da voda ne poznaje administrativne granice. Zato je logično da ni njeno upravljanje ne ostane zatvoreno u administrativnim granicama.
Prekogranična saradnja u ovom slučaju nije samo politička ili institucionalna saradnja.
Ona ima vrlo konkretnu tehničku logiku:
zajednički prostor – zajednički problem – zajednički podaci – zajedničko planiranje.
A krajnji cilj nije da imamo lijepu GIS mapu, savremeni mjerač ili novi monitoring centar.
Krajnji cilj je mnogo jednostavniji: da voda dođe do čovjeka onda kada mu je potrebna.
• Da tokom ljeta imamo sigurnost.
• Da kvar detektujemo što prije.
• Da znamo koliko vode proizvodimo.
• Da znamo koliko je fakturisano.
• Da znamo koliko je izgubljeno.
• I, što je najvažnije, da znamo zašto je izgubljeno.
Jer 40, 50, 60 ili 70 procenata gubitaka nije samo broj. Iza svakog procenta nalazi se voda koju smo proizveli, energija koju smo potrošili, infrastruktura koju održavamo i novac koji smo uložili – a koju na kraju nijesmo isporučili korisniku.
Zato pitanje gubitaka vode nije samo tehničko pitanje vodovoda.
To je pitanje ekonomije, energetike, turizma, zaštite životne sredine, klimatske otpornosti i kvaliteta života stanovništva.
I zato vjerujem da projekat WATERLINK treba posmatrati kao početak jednog drugačijeg načina upravljanja vodnim sistemima.
Ne kao projekat koji završava nabavkom opreme.
Ne kao projekat koji završava završnim izvještajem.
Već kao proces koji treba da ostane u sistemima Herceg Novog, Trebinja i Konavala i nakon završetka projekta. Jer prava vrijednost svakog evropskog projekta nije samo u novcu koji je uložen. Prava vrijednost je u tome šta ostaje nakon projekta.
Ako nakon WATERLINK-a ostanu bolji podaci, bolji ljudi, bolji modeli, bolja saradnja i brže donošenje odluka – onda smo napravili stvarni rezultat.
A ako uspijemo da gubitke vode pretvorimo iz nepoznanice u mjerljivu i upravljivu veličinu, onda smo napravili još jedan važan korak.
Zato bih danas posebno istakla jednu poruku:
Vodu ne možemo proizvoditi beskonačno. Ali možemo bolje upravljati onom koju već imamo.
I upravo u tome vidim zajedničku vrijednost Herceg Novog, Trebinja i Konavala.
• Da od tri sistema napravimo jedan prostor saradnje.
• Da od podataka napravimo znanje.
• Da od znanja napravimo odluke.
• I da od tih odluka napravimo sigurnije, racionalnije i održivije vodosnabdijevanje.
Na kraju, ali ne manje važno, čak šta više, veoma važno, je dignitet donosioca odluka i njegova lična sposobnost za rukovođenje ovakvim projektom kroz donošenje bitnih odluka. Dobre odluke su one koje imaju dobru perspektivu za buduće stanje vodovodnog sistema, da bi ono uvijek ravnomjerno išlo uzlaznom putanjom. Ovaj aspekt se obično zaboravlja ili zanemaruje, a zapravo ima presudnu ulogu u održivosti sistema snabdijevanja vodom.
S nadom da ćemo nastaviti uspješnu saradnju: Opština Trebinje, Opština Konavli i Vodovod i kanalizacija d.o.o – Herceg Novi, jer je ovaj projekat već to pokazao, jer nas spajaju isti interesi u pogledu upravljanja vodnim dobrom.
Rukovodilac Centra za monitoring, Petar Odalović predstavio je opremu obezbijeđenu posredstvom projekta za poboljšano praćenje protoka i pritisaka, kao i efikasnije detektovanje kvarova.